Nemački oftalmolog dr Verner Veber nazvao je srpsku ćirilicu "prvom azbukom sveta". On je odbranio doktorsku disertaciju u Lajpcigu 1937. godine na temu "Azbuke sveta" kada je ustanovio da je srpska ćirilica "odmor za oči".

Prema njegovim tvrdnjama, ovo pismo najmanje od svih zamara oči, zbog čega je ponelo titulu "prve azbuke sveta".

Srpsku ćirilicu najsavršenijim pismom na svetu smatrao je i poznati irski dramski pisac Džordž Bernard Šo. On je u svom testamentu ostavio novčani iznos od 367.233 funte Englezu koji uspe da uprosti englesku abecedu po uzoru na Vukovu ćirilicu (jedno slovo –jedan glas).

Među Britancima se do danas nije našao takav reformator koji bi dobio zaostavštinu velikog pisca. Izbacivanjem poluglasnika i uvođenjem grafema "NJ" i "LJ", Vuk je nastavio reforme koje je započeo Sava Mrkalj.

Izgled slova "Đ" je prihvatio od Lukijana Mušickog, "DŽ" je uzeo iz starih rumunskih rukopisa, a "Ć" iz starih srpskih rukopisa. Slovo "J" koje je uzeo iz latinice pripisivano mu je za "najveći greh" u crkvenim krugovima, gde su govorili da je srpski reformator time radio na pokatoličenju srpskog naroda.

Vukova fonetska azbuka (naziv prema nazivu slova: A - az, B - buki) sa 30 grafema zvanično je prihvaćena 1868. godine.

Kao jednostavnije pismo od glagoljice, koja je starija po postanku, ćirilica ju je potiskivala i ustaljivala se u Bugarskoj, Srbiji, Makedoniji i Rusiji.