Ulaz paralelnih svetova…
Po najnovijim statističkim podacima na Zemlji svake godine bez traga nestane oko dva miliona ljudi. Mnogi od ovih nestanaka imaju razumljivo objašnjenje: ubistva, nesrećni slučajevi, elementarne nepogode, namerno zametanje tragova kada ljudi nestaju po sopstvenoj žeji. Ali, izvestan broj slučajeva nestanaka ne uklapa se u uobičajene standarde. Čudan događaj u blizini Sankt Peterburga svakako ne pripada grupi standardnih nestanaka. To se desilo 1993. godine i evo šta o tome kažu očevici i učesnici.
Sa dvojicom prijatelja koji su zajedno sa njim radili u jednom konstruktorskom birou, Aleksej Ivanovič Volžanin krenuo je na uobičajeno ribarenje. Bio je petak kada su seli u stari ‘moskvič’ i krenuli na put. Putovanje do Karelske prevlake traje nekoliko sati, a tamo ih čeka pravi raj za ribolovce. Bezbroj prelepih bistrih jezera poznatih pod imenom ‘Vuoksa’, nedirnuta priroda, izvanredna mesta gde riba, kako to kažu ribolovci ‘dobro grize’. Drugovi su ta mesta već davno otkrili, a raspored putovanja bio je do detalja razrađen. Polazak u večernjim satima, noćivanje pored vatre, ribarenje u praskozorje, svečani ručak i polazak kući. Ostaje im još subotnje veče i cela nedelja koju će posvetiti ženama i deci. Ali, ovoga puta, sve je krenulo naopako. Prijatelji su se već približavali svom cilju, kada je iznenada počela nepogoda. Grmelo je na sve strane, gromovi su udarali u drveće pored puta, a jedan i u neposrednoj blizini vozila sa nesretnim putnicima.
Sedeći za volanom Volžanin je od silnog bljeska na trenutak oslepeo. Taj trenutak bio je koban za drugove. Auto je sleteo sa puta i desnim zadnjim vratima udario u gromadni stari bor. Istina, sam vozač Aleksej Ivanovič, kasnije je tvrdio da nije sleteo sa puta zbog munje, već zbog toga što mu je ispred haube vozila ‘izniklo’ nekakvo čudovište sa vatrenim očima. Ali, pošto to tajanstveno čudovište niko od njegovih drugova nije video, on je jednostavno prećutao njegovo postojanje.
Nakon udesa, Volžanin i Sigaljev, koji su sedeli napred, samo su se malo ugruvali i uplašili. Međutim, inženjer Semjen Jakovljevič Eljbman, koji jesedeo na zadnjem sedištu, prošao je mnogo gore: razbijeno staklo prozora napravilo mu je duboku posekotinu na čelu. Osim toga, sudeći po ponašanju, doživeo je i potres mozga. Prilikom iznošenja iz vozila, nije mogao stabilno da stoji na nogama, već se čudno teturao. Nesrećni putnici bili su na grdnim mukama, takoreći bespomoćni. Od najbliže zdravstvene stanice bili su udaljeni nekoliko desetina kilometara. Sa ranjenim drugom, pešice tu razdaljinu bilo je nemoguće svladati. A u blizini, na nesreću, nije bilo nijednog drugog vozila. Ispalo je dobro što je Sigaljev u blizini primetio svetlost na prozoru male kolibe. Ostavivši auto, drugovi su poneli ranjenog druga prema kolibici, koja se nalazila iznad potočića. S mukom su se pentrali klizavim stepeništem i nekako su stignli do ulaza u kolibu. Pokucali su i vrata im je otvorila stara žena. Učinilo im se da su ušli u bajku, a ova starija žena ime je izgledala kao ‘baba Jaga’. Ne progovorivši ni reči starica je pokisle i nesrećne ribolovce pustila da uđu.
Volžanin je kasnije pričao: ‘Kada se sada prisetim tog događaja, sve mi izgleda nestvarno i besmisleno. Odakle se pojavila tamo kuća, koju nikada pre toga nismo videli, mada to mesto poznajemo ‘kao svoj džep’? Ali, tada smo bili prosto omađijani i ništa nas nije iznenađivalo. Kućica na kokošijim nogama? U pravom trenutku! Svaća na stolu u starinskom čiraku? Možda je struja nestala zbog nepogode! Čudna gazdarica koja ni reči nije progovorila. Možda je bila gluvonema’?
Baka je nesrećne ribolovce nahranila toplom supom, Eljbmanu isprala ranu nekakvom tečnošću a na čelo stavila obloge. Umorni, polegli su i čvrsto zaspali. A kada su se ujutro probudili našli su se pod vedrim nebom! Nestala je gostoljubiva kućica, a umesto nje, stajali su polurazrušeni zidovi od grubo složenih granitnih oblutaka. Šta se dalje desilo? Aleksej Ivanovič govori: ‘Pažljivo smo istražili te razvaline, bez prozora i vrata i utvrdili da tu nema nikakvih znakova života. Po svemu sudeći, bila je to stara vodenica, preostala još iz vremena finskog rata, kada je naša armija oterala Fince sa Karelske prevlake, a zatim tu teritoriju pripojila SSSR-u. U tim predelima dosta je takvih ruševina i ničega čudnog tu nema. Ali, gde je nestala kolibica u kojoj smo prenoćili? Nisu nas valjda onako pospane i umorne prenel na neko drugo mesto? Ali, tamo nema nikakvih kuća. Kasnije smo utvrdili da tamo niko ne živi. Tog jutra bili smo svedoci još jednog čuda. Naime, od rane na čelu Semana ostala je samo jedva vidljiva krasta, koja je ubrzo nestala’.
Drugari – ribolovci tvrde da je cela ta priča, od početka do kraja, istinita. Pri tome, pozivaju se na lokalnu ekipu koja im je pomogla u šlepovanju auta. A meštani tvrde da se 1982. godine nešto slično dogodilo sa još jednim čovekom koji je na tom mestu doživeo noćnu havariju. On je pričao da je takođe, čekajući pomoć, prenoćio kod nekakve veštice u vodenici.