Hoćeš li podržati ekspres vesti danas?
Možeš podržati ovu misiju tako što ćeš danas dati poklon našem portalu. Hoćeš li nam se pridružiti? Podeli ovu vest sa svojim prijateljima.
Džulijana Kopke je bila samo tinejdžerka kada je doživela neverovatnu nesreću koja će zauvek obeležiti njen život. Na dan 24. decembra 1971. godine, Džulijana se ukrcala na let 508 avio-kompanije LANSA, ne sluteći da će to biti početak jedne od najneverovatnijih priča o preživljavanju.
Sedamnaestogodišnjakinja je putovala sa svojom majkom iz Lime u Peru u istočni grad Pukaljpa da poseti svog oca, koji je radio kao zoolog u amazonskoj prašumi. Ona je diplomu srednje škole dobila dan pre poletanja i sada je planirala da studira zoologiju baš kao i njeni roditelji.
Ali odjednom se let koji je trajao sat vremena pretvorio u noćnu moru kada su upali u ogromnu grmljavinu i munja je udarila u avion, padali su prema džungli ispod. „Sada je sve gotovo“, priseća se Džulijana Kopke poslednjeg što je čula od svoje majke.
Zatim, kada je avion počeo da se raspada u vazduhu, Džulijana Kopke i sedište za koje je bila vezana odvojili su se od samog aviona koji se raspadao. Sledeće što je znala je da je padala sa 10.000 stopa kroz vazduh i u krošnje.
Ali kada je Džulijana Kopke konačno tresnula o zemlju, ona je nekim čudom preživela - a njena priča o zapanjujućoj upornosti još nije bila gotova, zapravo tek je počela.
„Odrastala sam znajući da ništa nije zaista bezbedno, čak ni čvrsto tlo po kome sam hodala“, rekla je Kopke,
„Ono što se zaista dogodilo je nešto što možete samo pokušati da rekonstruišete u svom umu“, priseća se Kopke.
Opisala je vrištanje ljudi i buku motora dok je sve što je mogla čuti bio vetar u ušima.
„Sledeće što sam znala je da više nisam bio u kabini“, prisetila je ona. „Bila sam napolju, na otvorenom. Nisam napustila avion; avion je napustio mene.”
Još uvek vezana za sedište, Džulijan je shvatila da slobodno pada iz aviona. Zatim je izgubila svest.
Kada se probudila, pala je 10.000 stopa dole usred peruanske prašume - i nekim čudom pretrpela samo manje povrede.
Ošamućena od potresa mozga i šoka od iskustva, Džulijen Kopke je mogla da obradi samo osnovne činjenice. Znala je da je preživela avionsku nesreću i da nije mogla dobro da vidi na jedno oko. Sa slomljenom ključnom kosti i dubokom ranom na listovima, ponovo je pala u nesvest.
Trebalo joj je pola dana da potpuno ustane. U početku je krenula da pronađe svoju majku, ali nije uspela. Na putu je, međutim, naišla na mali bunar. Iako se u ovom trenutku osećala beznadežno, setila se saveta svog oca da prati vodu nizvodno jer je tamo bila civilizacija.
„Mali potok će se uliti u veći, a zatim u veći i još veći, i na kraju ćete naići na pomoć."
I tako je devojčica započela svoje mukotrpno putovanje nizvodno. Nekad je hodala, nekad plivala. Četvrtog dana svog putovanja, naišla je na tri saputnika koji su još uvek bili vezani za svoja sedišta. Sleteli su glavom u zemlju sa takvom snagom da su bili zakopani tri stope sa nogama koje su im virile u vazduh.
Jedna od njih je bila žena, ali je nakon provere Džulijana shvatila da to nije njena majka.
Među ovim putnicima, međutim, Kopke je pronašla vreću slatkiša. To bi joj služilo kao jedini izvor hrane do kraja njenih dana u šumi.
Otprilike u to vreme Kopke je čula i videla spasilačke avione i helikoptere iznad, ali njeni pokušaji da im skrene pažnju bili su neuspešni.
Avionska nesreća je izazvala najveću potragu u istoriji Perua, ali zbog gustine šume, avioni nisu mogli da uoče olupinu od pada, a kamoli jednu osobu. Posle nekog vremena, Džulijana Kopke više nije mogla da ih čuje i znala je da je sada zaista sama i da mora da pronađe pomoć.
Tokom svog devetog dana pešačenja u šumi, naišla je na kolibu i odlučila da se odmori u njoj, tada je pomislila da će verovatno umreti tamo u džungli.
Ali onda je čula glasove. Pripadali su trojici peruanskih drvoseča koji su živeli u kolibi.
„Prvi čovek koga sam videla izgledao je kao anđeo“, rekla je Kopke.
Muškarci se nisu osećali na isti način kao ona, oni su se malo uplašili od nje i isprva su pomislili da bi mogla biti vodeni duh u koga su verovali po imenu Džemanjabut. Ipak, pustili su je da ostane tamo još jednu noć i sledećeg dana su je čamcem odvezli u lokalnu bolnicu koja se nalazila u malom obližnjem gradu.
Posle 11 mučnih dana u džungli, konačno je bila spašena.
Nakon što je zbrinuta od zadobijenih povreda, Kopke se ponovo ujedinila sa ocem. Tada je saznala da je i njena majka preživela prvi pad, ali je ubrzo umrla od zadobijenih povreda.
Džulijana Kopke je nastavila da pomaže vlastima da lociraju avion i tokom nekoliko dana uspeli su da pronađu i identifikuju leševe. Od 92 putnika, Džulijana Kopke je jedina preživela.
Život nakon ovog traumatičnog događaja bio je težak za Džulijan Kopke. Postala je medijski spektakl — i nije uvek bila prikazana u saosećajnom svetlu. Kopke je razvila dubok strah od letenja i godinama je imala noćne more koje su se ponavljale.
Ali preživela je kao što je preživela i sama u džungli. Na kraju je nastavila da studira biologiju na Univerzitetu u Kilu u Nemačkoj 1980. godine, a zatim je i doktorirala. Vratila se u Peru da bi se bavila istraživanjem mamologije.
Udala se i postala Džulijan Diller.
Možeš podržati ovu misiju tako što ćeš danas dati poklon našem portalu. Hoćeš li nam se pridružiti? Podeli ovu vest sa svojim prijateljima.