Ne znam zašto se ljudi uvek rastuže kada neko poznat, star i bogat konačno umre. Jednostavno mi se ne čini da to nije ništa strašno.
Ali 8. septembra u dvorcu Balmoral u Škotskoj, u 96. godini umrla je kraljica Elizabeta II . Imala je dug, dobro dokumentovan život pun dužnosti: bila je osma kraljica Engleske, trn u oku nekoliko nebelih zemalja punih sedamdeset godina.
Čini se da je internet duboko podeljen na ljude koji je "zakucavaju" ( uključujući i mene ) i ljude koji žale za nekim čiji je najbolji kvalitet to koliko voli korgije . (Ti tweetovi su takođe prilično smešni , ali očito ne namerno.)
Nije me briga što je kraljica mrtva.
"Dobro je trčala", a ja je nisam poznavala, pa zašto bih trošila šest suza koje su mi godišnje dodeljene na stranca?
Jedini razlog zašto sam ovde je zato što uživam u uzrujavanju Evropljana, što je duga tradicija nebelih Kanađana barem vek i po. Ali borim se s činjenicom da je toliko ljudi aktivno tužno zbog njene smrti. Sigurno ćemo imati barem nedelju dana "slavlja" njenog vrlo dugog života, ali… zašto?
Smrt kraljice Elizabete, za razliku od smrti drugih slavnih žena, ne signalizira gotovo ništa za svakodnevne živote ljudi širom sveta; to bi moglo značiti neke promene u načinu na koji gledamo na monarhiju, ali politički, njena smrt nije događaj. Smrt kraljice Elizabete, ne znači ništa osim da je odlučila da ne bude zamrznuta kako bi je vratili tokom sledećeg pada civilizacije kako bi mogla uzeti još dragulja koji uopšte nisu pripadali njoj ili njenoj porodici.
Zvučim li ogorčeno?
Nije me briga. Ima nečeg posebno jadnog u oplakivanju žene koja je vodila organizaciju ozloglašenu po svojim genocidnim tendencijama. U kratkom vremenu nakon njene smrti, neki su ljudi tvrdili da možete oplakivati pojedinca, a da ne oplakujete carstvo. To je, što se mene tiče, nemoguće, jer kraljica Elizabeta nije samo profitirala od pljačke i rasnog uništavanja koje je njena loza propagirala od početka britanske civilizacije; bila je aktivna učesnica. Naposletku, celo njeno postojanje bilo je potpomognuto zločinima iz prošlosti njene porodice; njeno bogatstvo i uticaj održali su se isključivo zbog kolonijalizma.
Znam da je lepo ponovo pisati istoriju, predstaviti kraljicu Elizabetu kao dobru članicu monarhije. Ali nije kao da nije bila živa tokom kolonijalizma vođenog britanskom politikom ili političkim nemirima koje je on uzrokovao (i nastavlja izazivati). Ljudi koji su bili deca kada su Britanci vladali njihovim zemljama još su živi; pre nešto manje od godinu dana Barbados ju je smenio s mesta šefa države. Zemlje poput Indije i Pakistana nastavljaju se boriti s ekonomskim, socijalnim i kulturnim uticajima britanskog kolonijalizma, dok su druge tek nedavno stekle pravu nezavisnost nakon vekova uplitanja kraljevske porodice.
Kraljica je, na kraju, simbol uništenja na isti način na koji je simbol glamura, bogatstva i istorije.
Postoje mnoge fotografije i videozapisi kraljice u posetama svojim bivšim kolonijama, s građanima koji joj se umiljavaju kao da njena ostavština nije deo onoga što je njihove zemlje bacilo u ponor. Smatram to izveštavanje jezivim,ciničnim, poput fotografija zatvorskog upravnika koji šeta dok su zatvorenici zahvalni što su u njegovom društvu. Zašto se stalno vraćala u Indiju, Kanadu, Ganu? Podsetiti sve da još uvek može, da će njen domet uvek dosezati do njihovih obala? Narodi pod uticajem Britanskog Carstva bore se za svoju istoriju; oni su jednostavno usputne stanice u dugom maršu imperijalizma. Carstvo nije raslo organski. Njihova su bogatstva ukradena u obliku rada od porobljenih ljudi, opljačkanog zlata i, naravno, čaja. Elizabeta je mogla vratiti bilo šta od bogatstva. Mogla je biti kraljica koji preraspodeljuje ono što je oteto i uzeto. Ali nije, i to nije bila greška.
Koju globalnu vrednost imate ako je vaša relevantnost u potpunosti vezana uz ono što je vaša porodica ukrala? Nemojte me krivo shvatiti; kraljica svakako je bila istorijski značajna. Kraljevski su članovi oduvek mislili da znaju kako upravljati državama bolje od domorodačkog stanovništva; Kraljica je krenula tim putem. Čak je i Kanada još uvek opsednuta njom, a mi smo se formalno odvojili od kraljevske sise u kasnim 70-ima. Još uvek imamo predstavnika monarhije u saveznoj vladi! Još uvek se nalazi na našim komično zelenim novčanicama od 20 dolara! Nije ni čudo da nas svi ostali u UN-u ismejavaju. Ipak, do kraja svog života, kraljica nije imala gotovo nikakvu opipljivu političku moć. Kako je kolonijalizam postajao manje popularan, tako je i njen uticaj slabio. Jeste li zapravo moćni ako ta moć dolazi samo kroz uništenje? Koju globalnu vrednost imate ako je vaša relevantnost u potpunosti vezana uz ono što je vaša porodica ukrala? Većina nas može se složiti da su simboli važni. To ne znači da trebamo tugovati kada te istorijske ličnosti izdahnu. Svastike su neosporan deo evropske istorije, ali većina nas se slaže da ih ne trebamo držati u blizini kako bismo se sećali holokausta. Možete ići na sve jubileje i slaviti sve 1500-godišnjice koje želite, ali Britansko Carstvo ima dugu, dobro dokumentiranu istoriju rasističkog nasilja. Kraljica je, na kraju, simbol uništenja na isti način na koji je simbol glamura, bogatstva i istorije. To je nezaboravna stvarnost za većinu nas, ali to ne znači da ćemo je i slaviti. I iskreno, istorija rasizma u Carstvu čak i ne ide tako daleko u prošlost. Čak je i tretman Megan, vojvotkinje od Saseksa, unutar porodice jasno pokazao da je monarhija naučila vrlo malo. Britanski tabloidi su brutalni, ali lako bi kleknuli da im je kraljica rekla da prestanu ritualno maltretirati jedinu nebelu pripadnicu svoje kraljevske loze.
Ako ste tužni zbog kraljice, bez obzira na nacionalnost, to zahteva duboku introspekciju.
Zbog čega si tužan?
Dok su, recimo, britanski vojnici mučili i ubijali hiljade Kenijaca 50-ih godina prošlog veka. Tek smo počeli shvatati zloupotrebe koje dolaze iz Britanskog Carstva; dokumenti za koje se mislilo da su "izgubljeni", ali su se ponovno pojavili 2011. i otkrivaju velika varvarstva. Dok je bila živa, kraljica se nikada nije izvinul za zločine počinjene u njeno ime. Kao kraljica , nikada nije ni priznala jezivu istoriju Engleske.
Umesto toga, posthumno bi trebala vratiti dijamant Koh-i-Noor u Indiju. "Znam da neće" — očito će dijamant otići Kamili.
Ako ste tužni zbog kraljice, bez obzira na nacionalnost, to zahteva duboku introspekciju.
Zbog čega si tužan? Šta misliš da smo izgubili? Deo istorije koji je već tako temeljno dokumentovan? Podsetnik na to kako je imperijalizam izgledao u ono vreme kada su belina, bogatstvo i evropska dominacija bili još izraženiji nego što su sada? Je li to nostalgija za vremenom kada je sve bilo lakše - za vas? Monarhija je mrtva, njeni su članovi institucionalno nemoćni, a sada je i kraljica mrtva. Svet ide dalje od onoga što nam je monarhija dala, odnosno što nam je monarhija uzela. Princeza Dajana je otišla, Megan snima podkaste u Palo Altu, a ti želiš da budem tužna što je kraljica umrla?
Prođi.
Čuvaj suze za nešto što je važno.
Scaachi Koul piše za BuzzFeed News i živi u Njujorku.